#InternetMater: Vježbanje i fizička aktivnost moja su psihoterapija i ispušni ventil

Da li ste se nekada zapitali kakva je povezanost između fizičke aktivnosti i psihičkog stanja? Kako bih svoje iskustvo i saznanja o tome potvrdila, pričala sam sa ekspertom laikom u oblasti sporta. Kako neko može da bude i ekspert i laik u isto vreme? Pa ona može. U nastavku teksta biće vam jasnije zašto.

Ovo jeste tekst o treniranju i o motivaciji. Ali ne, ovo neće biti jedan od TIH tekstova posle kojih osećate krivicu što i vi niste tako fit i rešeni da se pokrenete, kao što ni Margarita nije “klasična Mama Bloger”, a ni ja nisam klasičan fitness junkie.

Ona je #InternetMater, ona je #KretenDomacica, a ono što je za ovaj tekst najvažnije ona je jako fitness, ona je Margarita.

Margot pratim gotovo religijski na svim mogućim platofrmama (youtube, instagram, ponovo youtube i blog). Ona je užasno zabavna, ali i brutalno iskrena. Ona je real deal.  Baš zbog te energije koju širi mrežama, a pre svega svojom posvećenošću sportu (detalje o tome imate u njenim videima, da ne spojlujem) ona je jedan od glavnih krivaca što sam ja svoju dugogodišnju lenjost, skrivanu iza akademskog usavršavanja i majčinstva, pobedila, digla se sa stolice i počela redovno da treniram.

  1. Svi smo mi svesni onih floskula kako žena treba da brine o svom telu i zato treba da vežba, ali kod mene to nikada nije budilo volju za vežbanjem, već suprotno – revolt – tipa “e neću da budem deo ustaljene slike žene koja mora da izgleda na određeni način samo zato što neko tako kaže”. Pogrešno znam, ali prosto tako je kod mene bilo. Pokušavala sam milion puta da počinjem sa raznim sportovima (joge, zumbe i ostala čuda) ali nikada nisam uspevala da ostanem aktivna duže od max. 2 meseca. E sada, momenat kada postaneš mama menja sve, pa i lenjost u mom slučaju, gde nisam htela da nađem vremena za sport jer “važnije mi je da sam s detetom”. Ono što je kod mene preokrenulo situaciju je psihičko stanje (neću reći depresija, ali neka bude kriza lične svrhe i identiteta). I ponosno mogu da kažem da već 8 meseci idem na treninge fitnesa 2-3 puta nedeljno, gotovo religijski. U tvojim videima više puta si naglasila da ti oduvek vežbaš, ali mene interesuje da li vežbanje i na koji način utiče na tvoje psihičko stanje?

Odrastala sam u obitelji gdje se sportom smatralo cijepanje drva ili branje maslina, dakle nula. Nakon toliko godina treniranja raznih gluposti, napokon mogu reći kako razaznajem drvo od šume i kako mi je bitniji osjećaj u glavi od fizičkog aspekta i rezultata treniranja.

Vježbanje i fizička aktivnost moja su psihoterapija i ispušni ventil.

  1. Koliko je za tebe sprega sporta/treninga sa tvojim psihičkim/unutrašnjim stanjem ne samo važna nego i kako je povezana? Zašto?

Isprva, a to će biti dobrih deset godina, nisam bila svjesna te poveznice. Vježbala sam jer –  ravan trbuh, manje celulita, čvrsta guza i uzak struk. I zato što mi je bilo dosadno. Nisam uopće povezivala osjećaj zadovoljstva i ispunjenja s treniranjem. Nekako pređeš preko toga, jer u mladim godinama stalno je nešto hyper oko tebe što može uzrokovati takve emocije – novi dečko, novi posao, osamostaljenje, vjenčanje, itd.. Sada deset godina starija s manje oscilacija na baromteru velikih koraka u životu, ali i deset godina umornija s puno više obaveza kristalno jasno vidim jaku sponu zadovoljstva vlastitim životom s fizičkom aktivnošću.

Imala sam sreće što sam tako rano krenula, navukla se i sada ne mogu bez vejžbanja, jer iskreno zaista ne znam kako bih se sada natjerala mijenjati navike. Vidim kako mi je teško mijenati  sitnice poput zatvaranja ormarića u kuhinji oko čega se uvijek svađam s mužem.  Radim to nesvjesno, isto kao što nesvjesno pletem svoj raspored slodobodnih sati oko treninga.

Presretna sam što je i on isti takav junkie za treniranje, što mogu s njim podijeliti iskustva, otići na trening i što djecu odgajamo u istome smjeru.

Sasvim slučajno sam shvatila i ovo – onog trenutka kada se prestaneš opterećivati fizičkim dokazima, ili rezultatima svojeg treniranja, postat ćeš i tome ovisna kao i ja, a rezultate ćeš postizati duplo brže i jače nego prije.

  1. Da li postoji neki trenutak u tvom životu kada ti je sport posebno pomogao da se izboriš sa nekom svojom emocijom ili životnom situacijom? Kako?

Nisam očekivala ovo pitanje, ali drago mi je da je ovdje jer ga sama nikada ne bih pokrenula. Nerado razmišljam o tome dijelu života, ali iskustva su tu da se proživljavaju, osvjeste i da nas nauče biti pametnijima. Jedan dio moje “jake” osobnosti izrađen je upravo treniranjem, a sport je taj koji mi je pomogao da tijekom krize koju sam proživljavala ne potonem misleći kako sam manje vrijedna, loša, ružna, i nedostatna pažnje.

Treniranje je u glavi, ne tijelu. Mindset je sve, a odluka da napraviš zadnju seriju trbušnjaka nije na trbuhu, već na tvojoj glavi.

Razmišljajući o sebi i situaciji u kojoj sam se nalazila, pretumbavajući svoje odluke i analizirajući gdje je bio problem, svaki put bih se vraćala na ovo – nećeš razbojniče, govoreći sama sebi kako neću dozvoliti da me problem poklopi. Taj mindset došao je iz treniranja, iz naučenog osjećaja snage  i guranja još jednu stepenicu, još jedan čučanj, još jedan trbušnjak. Uvijek jedan više, uvijek jedan jače.

margot
Preboljela sam, preživjela, i postala jača. Smirenija, staloženija, svjesnija sebe.
  1. Možda za mene najvažnije pitanje: Kako se motivisati i pokrenuti kada ti nije ni do čega, a kamo li do vežbanja? Šta kod tebe u takvim situacijama pali, s obzirom na to da se teraš da ustaneš tako rano i pre samog početka dana već odradiš trening? 

Teško ću ovdje nešto pametno reći. Jedino što mogu reći, premda zvuči kao klišej – zaljubi se u putovanje, ne ganjaj rezultate i motivaciju će prevazići potreba. Jednom kada potreba, kao što trebaš vodu ili hranu, razgovor s prijateljicom postane odlazak na trening, problem je riješen zauvijek.

Kod mene postoje dvije situacije. Kada mi se ne da jer sam loše raspoložena i kada sam umorna kao zapružno kljuse. Uvijek odem na trening, jer se sjećam doslovno kao da kršim zakon ako preskočim. Odem i onda ovisno koja je od ovih kategorija, ili ubijem trening ili se valjam po tatamiju kao ranjeni nosorog i odem doma nakon petnaest minuta jer zaključim da nema smisla. Odustajanje nije opcija kad si navučen kao ja, jer se smoriš osjećajem krivnje.  Znam da sam probala, i znam da ne bih mogla dati ni deset posto sebe pa odem doma.

S-Mama i InternetMater

 

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

Blog na WordPress.com.

Gore ↑

%d bloggers like this: